PROZOR MORA PASTI

      Moj prijatelj Oskar

   Na Zagrebačkom velesajmu postoje različite međunarodne izložbe, pa tako i izložba posvećena turizmu. Naime, vjerojatno znate da Hrvatska nastoji biti turističko odredište, no kako puno ljudi dođe u Hrvatsku, onda mi, koji tu inače živimo, jako želimo otići nekamo izvan granica. I zato obilazimo naše brojne turističke agencije ili se dopisujemo s nekim agencijama izvan Hrvatske – naravno, ako znamo adresu na koju bismo pisali. No, prije spomenuti Sajam turizma donosi veći ili manji broj prospekata, pa se tako nedavno tu našla i zelena knjiga Agencije Oskar. Tvrdim da kompjuter neće tako skoro zamijeniti knjige (jer s knjigom možeš leći u krevet, a s kompjuterom to nije tako zgodno), pa sam tako jedne večeri počela čitati spomenutu «Oskarovu knjigu» i vidjela da bi moglo doći do našeg druženja…I napišem ja pisamce Nini, kako bih rado išla s Agencijom Oskar u Iran, a radoznala Nina mene odmah nazove! I ne samo da me pita što bih željela, nego mi odmah ispriča sve što moram i mogu napraviti, brine za mene, naprosto me u potpunosti «zagrije» za putovanje (što nije bilo teško, jer su temperature tih dana bile preko 30 stupnjeva). Tako sam se, zahvaljujući brižnom i mudrom marketingu (u dobrom smislu te riječi) odlučila za putovanje. Dapače, u Iranskoj ambasadi u Zagrebu svi su odmah znali da putujem s Oskarom, pa sam zaključila da je ime agencije po popularnoj filmskoj nagradi Oskar. Otprilike, mi se trudimo, pa smo najbolji. Međutim, ne! Postoji Oskar…. Vjerujem da ću nakon ovog i slijedećih putovanja moći reći, moj prijatelj Oskar.

S ljubavlju

Olga Vujović

(nastavak teksta «Moj prijatelj Oskar»)

Odabravši među putovanjima Turističke agencije Oskar ono pod nazivom «Iranska pustolovščina» u trajanju od 6.do 27. srpnja 2008. godine, nisam obraćala pažnju na brojku 4, koja podrazumijeva «avanturističko putovanje». Pa i ovaj pojam «pustolovina» shvaćala sam uglavnom pjesnički, a ne doslovno- kako se kasnije pokazalo! Naime već pri obilasku prelijepog sela Kandovana, a naročito drugog dana pri obilasku citadele u Makuu, odnosno armenske Crne crkve (Qareh kalisa) , shvatila sam da sam se priključila grupi pod tajnim imenom «Ljudi s planine». Čim bi moji suputnici ugledali i najmanju kosinu- bilo kakvu prirodnu ili umjetnu uzvisinu, oni bi se, predvođeni vodičem Gvidom po njoj uzverali. U početku sam ih čekala u podnožju, pa na pola puta, sve dok se i sama  nisam uključila u veranja- postoji uzrečica «s kim si, takav si».Jer, zaista, stajati podno Alamuta a ne vidjeti ostatke utvrde fanatičnih Hašašina ili samo slutiti kakvi su bili pogrebni običaji u Tornju tišine pokraj Yazda, bila bi neoprostiva pogreška. A Iranci su upravo majstori za izgradnju izrazito visokih stuba- mora da su nekada nosili «Čizme od sedam milja»…..Ipak, pred kraj putovanja sam se opet malo pobunila- trebalo je preći potok (kasnije se vidjelo da je to bio svojevoljni izbor naše vesele vodičke Sepideh!) kako bi se , nakon obaveznog veranja, mogla sagledati panorama prelijepog crvenog sela  Abyaneha. I tako, svi preskoče potok osim mene- preširok je, mokar je, sklizak je- ukratko neprelaziv. Ali, legendarni vodič Gvido, poznavatelj partizanskih filmova iz razdoblja jugoslavenske kinematografije , nije odustajao, obrazloživši mi da «Prozor mora pasti» ( za mlađi naraštaj- Prozor je bosansko mjesto koje je moralo biti osvojeno u jednoj ratnoj akciji). I tako, uz pomoć domaćeg pučanstva, pažljivog razgledanja terena i mudro izvedene akcije forsiranja potočkih obala, pridružila sam se neozlijeđena i suhih nogu mojoj strpljivoj skupini, koja je vrlo marljivo obrađivala nekoliko stabala marelica i jabuka. Zanimljive su bila njihova razmatranja o tome kako sam prešla potok- a) na magarcu koji je pasao u blizini b) preko polegnutog Gvida c)skinula sam se gola i takva pregazila potok  i d)Gvidovo objašnjenje- sagradili smo branu radi suženja vodenog toka,  a zatim most.

   Budući da su mnogi već opisivali, a mnogi će to još učiniti, ne bih pisala  poučno pisala o Iranu. Mogu samo reći, da mi je bilo prekrasno, jer sam vidjela Perzepolis koji pripada među najuzbudljivija arheološka nalazišta, Esfahan na čijem se Imamovom trgu nalazi neopisivo lijepa mala džamija (djevojačka), uspjela uhvatiti duh jedne velike zemlje bogate tradicije zahvaljujući mudro izbalansiranom programu u kojem se izmjenjuju gradovi i pejsaži….Bilo mi je, naravno, naporno hodati zamotane glave, ali to je tako mala cijena za sve ono što mi je Iran dao.

   Usput rečeno, pri povratku u Zagreb, odlučila sam da ću paziti na broj kraj «Oskarovih» putovanja…Sada nisam više tako sigurna u to- ako ću i ubuduće imati tako sjajne suputnike kao na ovom putovanju, znam da nema frke- Prozor će pasti.

     Olga Vujović