Prvi put sam na cjelovitom putovanju
bila ove godine u lipnju s Marjanom Ogorevcem i Jelenom Jonke u JI Turskoj. S putovanja sam se vratila skroz oduševljena, istinski sam nadmašila samu sebe. Nakon mnogo godina sam osjetila neizmjerno oduševljenje, počela sam se prihvaćati takvom kakva jesam, osjetila sam bezuvjetnu ljubav prema sebi. Ukratko, život mi se u potpunosti promijenio. Naučila sam uživati svaki dan, svaki trenutak zasebno i otvorila sam srce svijetu i ljudima do kojih mi je najviše stalo. Prvo cjelovito putovanje na meni je ostavilo poseban trag.
Moja duša je željela još dublju preobrazbu. Zato sam se odlučila na putovanje s Jelenom Jonke u Sinajsku pustinju. Kada sam svoju odluku podijelila s prijateljima, dobila sam različite reakcije, od krajnjeg neodobravanja do čiste sreće. Najviše je moja kćer bila sretna. Najčešća pitanja mojih prijatelja bila su: što ćeš raditi u pustinji, gdje ćete spavati, tuširati se, jesti… Na putovanje se ne ide da bi trpio nego da bi uživao! Upitala sam ih koliko su puta bili do sada u pustinji, a oni su odgovorili nikada, ali su unatoč tome bili uvjereni da to putovanje nije za mene. Čak su me ispitivali dali sam se uključila u neku sektu. Unatoč neugodnim reakcijama, bila sam ustrajna i vjerovala da ću u pustinju ući s neizmjernim oduševljenjem.
Došao je dan »d«, polazak u pustinju. Ujutro sam se probudila uznemirena i puna očekivanja, jer preda mnom je bilo osam predivnih dana. U zračnoj luci sam upoznala ostale putnike i nekako sam odmah osjetila posebnu energiju među nama. Jako mi se svidjelo kada je vodič rekao da će nam se imena sljedećih nekoliko dana promijeniti u životinjska i ni sama nisam mogla vjerovati da sam najedanput postala Mrav, a baš sam to i htjela biti.
Naše putovanje započelo je neobično. Zbog kvara na zrakoplovu, prebacili su nam let 10 sati kasnije, u kasne večernje sate. Kada smo to saznali, nitko nije bio zabrinut. Umjesto čekanja zrakoplova u zračnoj luci, naš vodič nas je odveo na Bled. Šetali smo oko Bleda, upoznavali se međusobno, meditirali, ukratko, uživali smo. U kasnim večernjim satima smo napokon odletjeli u Egipat. Po slijetanju je slijedila noćna vožnja s kombijima, a zatim pješačenje do prvog tabora, gdje su nas dočekali ljubazni beduini, koji su se za nas brinuli sljedećih 8 dana. Pripremali su nam odlične vegetarijanske obroke.
Dani u pustinji bili su iznimno opušteni. Svaki dan smo ujutro dočekali izlazak sunca, doručkovali, a zatim šetali pustinjom. Meni se jako svidjelo hodanje pustinjom, u sebi sam osjetila mir, divila sam se netaknutoj prirodi.
Osjetila sam izrazitu ljubav oko sebe; pustinja me naučila da je ljubav potrebno njegovati, razumjeti ju i prihvatiti. Osjetila sam da ta ljubav otvara oči za neizmjernom životnom radošću. U pustinji sam to osjetila nevjerojatno duboko, do srca. Pri tome su mi pomogle meditacije, koje je vodila Lisica. Svaki dan nas je Lisica kroz meditaciju vodila u proces otvaranja čakri. U tim sam se procesima potpuno opustila, okrenula se sebi, osvijestila sve skrivene osjećaje, ružne misli i brige, te sve, što me kočilo od pravog puta u mom životu. Spoznala sam da sam sposobna ići preko mojih granica i stvarno je tako bilo. U velikoj mjeri sam riješila probleme sa samokontrolom i potrebom za kontrolom, a riješila sam se i straha od visine.
Tu priču o pobijedi straha od visine ću zapamtiti do kraja svog života i želim ju dijeliti s vama. Ujutro, nakon doručka, vodič nam rekao, da uzmemo kupaći kostim sa sobom i ništa više nije htio reći. Kada smo hodali pustinjom, međusobno smo se pitali što će nam kupaći kostim, kada je tu samo pijesak, vodi ni traga. Na kraju smo došli do zaključka da ćemo se vjerojatno kupati u pijesku.
Zatim je slijedilo iznenađenje. Vodič nam je rekao da ćemo posjetiti oazu, ali do tamo je potrebno spustiti se niz kanjon sa špagom. U trenutku mi je postalo loše, pitala sam se što je meni to potrebno, kako ću se ja spuštati, kada nikada nisam to radila. Da, strah je bio na vrhuncu. Niz kanjon smo se spuštali zasebno; kada sam ja bila na redu, mislila sam da ću jednostavno umrijeti od straha; noge su mi bile tako tvrde da ih nisam mogla pomaknuti. Ukratko, bila sam cijela u grču. Istovremeno sam bila svjesna da moram to napraviti, i da nemam što razmišljati. Idem ili ne idem.
Polako sam primila uže u ruke i počela se spuštati, u sebi sam osjetila nevjerojatnu napetost, srce mi je kucalo, vodič mi je govorio da se opustim i da će sve biti lakše. Stvarno je tako i bilo; ni danas ne mogu vjerovati koliko mi je bilo lakše, kada sam pustila strah, tj. kontrolu. Kada sam došla na cilj, bila sam neopisivo ponosna i osjećala sam se kao pobjednica. U sebi sam se osjećala poput heroja, pobijedila sam samu sebe.
Kada smo kasnije došli u oazu, shvatila sam da se isplatilo potruditi, nisam mogla vjerovati svojim očima kada sam ugledala bazen s vodom. Poput djece smo se bacili u vodu i naše dječje ponašanje izašlo je na vidjelo.
Svaki dan u pustinji bio je začinjen svojom pričom, mnogo ih je bilo. To se riječima ne da opisati, jednostavno to treba doživjeti. Tjedan dan pustinjskog života je u meni izazvalo neizmjernu tišinu, mir, sreću. Svaki dan prije spavanja sve skupa proživljavam i želim da to traje i traje, daleko u budućnosti.
Sada doma u potpunosti osjećam svoje osjećaje i svjesna sam da sam ja gospodar svojih osjećaja. Kada dođe neka neugodna misao ili imam loš dan, pomislim na pustinju i osjećam se bolje i sama ne mogu vjerovati, da onda takva lijepa misao privuče još više takvih lijepih misli i život je lijep ukoliko ga živiš tako da se samo nudi, a ne da ga ti mijenjaš.
Na kraju bi se od srca zahvalila Agenciji Oskar, vodiču Ježu (Oskar), Lisici (Jelena) i svim drugim mojim suputnicima, odnosno životinjicama, s kojima sam doživjela nezaboravan, jedinstven, avanturističan tjedan pustinjskog života. Svakako se već sada veselim sljedećem putovanju s vašom agencijom.
Sinajski Mrav.
