Pišejo: sopotniki

Zašto si izabrala baš putovanje u Sinajsku pustinju?

SinajBilo je to jedno od najčešćih pitanja mojih prijatelja na koje im nisam mogla dati sasvim razumljiv odgovor. Jer, nije jednostavno objasniti da je posrijedi odluka koju ravnopravno donosimo pustinja i ja. Ona me zove, a ja se odazivam. I osjećam kako se zbližavamo prije putovanja: ja joj prilazim bez predrasuda, a ona me prima poput majke, posve prirodno i nježno, u svoj naizgled nemilosrdni krajolik.

Potvrdu tog osjećaja dobrodošlice dobila sam već prvoga dana kad nam je Jelena (Kobra) ponudila kuvertu sa životinjskim imenima, iz koje sam izvukla Lisicu – životinju kojoj je pustinja prirodni okoliš. “Mislim da ću pozorno vrebati i uloviti pravi trenutak”, bez razmišljanja sam odgovorila na Kobrino pitanje prepoznajemo li se u novom životinjskom identitetu.

Bilo je rano jutro. Tek smo stigli u pustinju i kao gušteri smo se smjestili po osunčanim stijenama jer je u hladovini još bilo mrzlo. Dobili smo naša nova imena: Srna, Komarac, Slon, Mačka, Mrav, Tigar, Osa, Zec i Lisica. Dobili su ih i članovi najuže pustinjske posade: terapeutkinja karmičke dijagnostike Kobra, vodička Žaba i glavni beduin Puž. Smješkamo se jedni drugima kao da se vidimo prvi put. Veselimo se prvom u nizu senzacionalnih obroka koje tri puta dnevno pripremaju beduini. Punimo trbuščiće i krećemo na put dug 135 kilometara, prijeđenih osobnim autotabanićima.

Ne znam kako bih se osjećala hodajući po Marsu, ali pustinja mi prvog dana izgleda kao površina toga nepristupačnog planeta. Hodamo kroz fascinantan kamenjar zastrašujuće energije i tražimo znakove života. Povremeno fotografiram, shvaćajući da prizori u kadru nisu ni blijedi otisak energetski snažnog, kontrastnog pejzaža. Ono što trebamo zapamtiti o pustinji uzalud pokušavamo ovjekovječiti nečim izvana, to ostaje ugrađeno u nas. Pustinja nas neprimjetno čipira. Što se tome manje opiremo, više dobivamo.

SinajS lijeve i desne strane pružaju se nepregledna kamena brda, nepomične skulpture koje na prvi pogled izgledaju isto, ili barem jako slično. S vremenom pogled postaje pažljiviji, i oko uočava razliku u bojama kamena, u strukturi, oblicima, grafizmima, bezbrojnim kombinacijama kamena, pijeska i neba … S nevjericom konstatiramo da je pustinjska monotonija najobičnija varka i da krajolik krije iznenađujuće boje: ružičastu i ljubičastu, plavu i zelenu, žutu i narančastu …

Poslijepodne nam pustinja otkriva drugu stranu svoje prirode: nježne, pristupačne dine s mekanim pijeskom koji poziva na igru i prepuštanje. Povremeno hodam bosa, uživajući u direktnom fizičkom kontaktu mojih uvijek hladnih stopala s vrućim pijeskom.

Nije uvijek jednostavno hodati pod vrelim pustinjskim suncem s ruksakom na leđima, ali sretna sam jer osjećam da lako usvajam prvu pustinjsku lekciju: prihvaćam sve dobre i loše strane situacije u kojoj se nalazim. Ne pružam otpor odnosno ne gubim energiju na nepotrebno nezadovoljstvo vrućinom i pijeskom koji upada u sandale, ne dajem važnost osjetljivim očima koje suze zbog vjetra i pocrvenjelom nosu i čelu koje sam zaboravila zaštititi visokim faktorom.

Pod Kobrinim vodstvom i s pomoću alata karmičke dijagnostike, hodam bez razmišljanja i osjećam kako mi je tijelo sve slobodnije, uronjeno u ljekovito tlo sadašnjeg trenutka. Osjećam kako moj um prestaje forsirati da situacija bude idealna i pristaje točno na ono što se događa, prihvaćajući sve baš takvo kakvo jest. Upravo to prihvaćanje transformira doživljaj stvarnosti, pa ono što se isprve činilo manjkavo, neudobno ili frustrirajuće, postaje skrojeno po mjeri.

SinajS tim čarobnim osjećajem fleksibilnosti odlazim na prvi počinak u vreći pod vedrim nebom, u potpunoj tišini i mraku isprekidanom samo logorskom vatrom i svjetlosnim mlazom naših naglavnih i ručnih svjetiljki. Određujemo kvadrature naših “apartmana”, razmještamo namještaj iz doba Freda Kremenka, višekratno kopamo po torbama tražeći pidžame, flastere, četkice za zube, vlažne maramice, rezervne čarape, čepiće za uši …

Prvi put u životu spavam u vreći i bila bi laž tvrditi da mi je svejedno što se u blizini kreću skarabeji i drugi kukci, a zmije spokojno spavaju malo dalje u kamenjaru. No, primjenjujem isti princip prihvaćanja situacije i radim ono što je u mojoj moći: nanosim kremu protiv kukaca na lice, vrat i ruke, navlačim kapu na glavu i molim nebeskog šefa da me brzo prebaci u san.

Molba mi je uslišana, ali nakon nekog vremena budi me svaki šum. Pola noći gledam zvijezde, prevrćem se u uskoj vreći i imam osjećaj kao da istovremeno spavam i bdijem. Čim se pojavi nekakva briga, prihvatim njezino postojanje, ali joj ne dajem značaj jer na dubokim razinama znam: u pustinju sam pozvana i vrijeme je da pokažem povjerenje u moga Domaćina.

Ujutro prije pet, moja ženstvena cimerica Kobra svečano otvara naš spa i welness kutak nanoseći Chanellovu kremu na vjetrom isušenu kožu lica. Ja oprašujem lice ružinim hidrolatom, a krastu na nosu dezinficiram uljem čajevca. Kapci su mi natečeni od vjetra i pijeska, kosa beživotna kao slama… Ne cjepidlačimo, smijemo se svome pustinjskom stylingu i penjemo se na obližnje brdo, gdje meditiramo uz izlazak sunca. Meditiramo otvorenih očiju, upijajući sloj po sloj pustinjskog prizora pred nama, dodajući mu sve više detalja i šireći svoju percepciju od zemaljske do božanske razine, onoliko daleko koliko smo u stanju proširiti svoju svijest.

SinajDrugi dan pješačenja Kobra nam tumači što se događa kad prihvatimo situaciju u kojoj se nalazimo i transformiramo odnose s roditeljima i partnerima: otvara nam se mogućnost da probleme rješavamo na svoj način, u svom ritmu, u skladu s vlastitim kreativnim potencijalom. Uvertira je to za sljedeći korak: puštanje kontrole i otvaranje za bezuvjetnu ljubav, za suosjećanje i razumijevanje drugog …

Testiranje te razine prošli smo najprije u dvostrukom, a potom i u Bijelom kanjonu, u kojem smo se spuštali niz stijene s pomoću konopa vezanog oko struka našeg beduinskog domaćina Gabalyja. Za mene osobno bila je to kritična točka putovanja, trenutak straha u kojem se pojavila dvojba jesam li dorasla situaciji i mogu li nekako iz nje pobjeći.

Provalija niz koju smo se trebali spustiti izgledala je zastrašujuća, a ja nisam imala nikakvih alpinističkih vještina. Nisam se osjećala fizički spremnom za takav poduhvat. Strah me bilo čak i pogledati dole, a kamoli se spustiti. Osim toga, konop za koji sam se trebala pridržavati nije bio pričvršćen za neku čvrstu stijenu, već Gabalyju oko struka, a Gabaly se činio nekako lelujav …

I dok je zdrav razum ispuštao dramatičan alarm, podsjetila sam samu sebe da je prvi korak do najboljeg rješenja – prihvaćanje! Kobra, Žaba i Gabaly nisu nas doveli ovdje da se ozlijedimo, već da provjerimo u praksi jesmo li u stanju pustiti kontrolu i otvoriti se bezuvjetnoj ljubavi i povjerenju.

Problem se činio nepremostiv samo našem umu, a ključ je bio u tome da ga rješavamo korak po korak, minutu po minutu, ne osvrćući se unazad, ne razmišljajući unaprijed … Prestala sam razmišljati i napravila prvi korak: uzela uže, zauzela položaj i pozorno slušala upute o tome kako opustiti prednji dio tijela i odgurivati se nogama. Osjetila sam da puštam kontrolu, ali da mi je čitavo tijelo prisutno, pozorno, budno … Taj podupirući osjećaj bujao je iznutra i uskoro sam se spustila niz provaliju.

Riječi su nedostatne da opišu taj trenutak slobode, jasne svijesti o tome da je moguće (još bolje: da je jednostavno!) izaći iz zatočeništva vlastitog ograničavajućeg uma. Činimo to svaki put kad odbacimo strah i pouzdamo se u ljubav.

Kroz cijeli moj život, uporišnu točku uvijek sam tražila u sebi, odnosno u božanskoj iskri u sebi, ali nisam se mogla spokojno, bez opreza, osloniti na druge ljude. Pustinjska priča dovela me do raskrižja na kojem sam se s dubokim povjerenjem pouzdala u Drugoga – Gabalyja koji se, igrom slučaja (ako vjerujete da slučajnosti postoje), preziva Fox – Lisica. Svijet u kojem živimo, rasvijetlilo mi se odjednom, nevjerojatno je sigurno mjesto. Ja sam Lisica. Gabaly je Lisica. Postoji li uopće granica između mene i Drugoga?

Zahvalna sam na svemu što sam dobila kroz Kobru, Žabu, Puža – Gabalyja, Srnu, Mačku, Mrava, Osu, Zeca, Slona, Komarca i Tigra. Bilo je puno trenutaka u kojima smo se odražavali jedni u drugima i trajalo bi predugo čak i letimično nabrajanje.

Osim toga, hvala mojim suputnicima što su strpljivo u 1:30 ujutro čekali dolazak taksija s majicom iz Hard Rock Cafea za moga supruga. Hvala Gabalyju koji je to uspio organizirati unatoč nemogućem tajmingu. Naposljetku, hvala agenciji Oskar, Jeleni Jonke Strojnik i Nini Mavrič na jedinstvenom iskustvu. To nije bilo putovanje, to je bila čarolija!

Lisica

Zagreb, 02. 05. 2015.

 

 

Komentirajte

Za komentiranje morate biti prijavljeni.

Egipt-Svinga
POTOVANJE:
Cena:
od 999 EUR
Trajanje:
od 9 dni
Potovalni stil:
Stopnja 2 - Oskarjevo turistično potovanje
Egipt-mojstrovina narave
POTOVANJE:
Cena:
od 777 EUR
Trajanje:
od 8 dni
Potovalni stil:
Oskar Plus
Egipt- vzpon na sipine s pogledom na Nil
POTOVANJE:
Cena:
od 1200 EUR
Trajanje:
od 12 dni
Potovalni stil:
Stopnja 3 - Oskarjevo doživeto potovanje
Portal agencija-oskar.si uporablja piškotke, da lahko z analizo obiska izboljšujemo storitev, za namene oglaševanja ter raziskave rabe spleta. Prosimo vas, da nam prijazno dovolite, da na vaš računalnik naložimo piškotke za ta namen. V primeru, da boste nadaljevali z uporabo naše spletne strani, bomo to razumeli kot privolitev. Vašo odločitev lahko vedno spremenite tukaj.
Se strinjam
Ne strinjam se